Tih mjeseci koji su prethodili Bošnjačkom saboru ‘93. unutar međunarodne zajednice postojale su ozbiljne procjene kako Armija RBiH ne može izdržati ogromni vojni pritisak i tražilo se novo mirovno rješenje. Jedno od rješenja, osim onoga Owen-Stoltebergovog, bilo je da se BiH podijeli između Srba i Hrvata, dok bi se za „muslimane“, kao vjersku skupinu, trebalo rezervirati šest, po uzoru na Srebenicu, zaštićenih zona…

 

 

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

Možda je bio i dijelom u pravu kada mi je krajem septembra ‘93. godine Muhamed Filipović, u svome prepoznatljivom pretjerivanju, govorio “šta ti radiš sa tim intelektualnim polusvijetom koji je tada zavladao političkim Sarajevom”. Jednim dijelom nije bio nikako u pravu, jer se to odnosilo i na neke od intelektualaca kojima je od ranije imao neke nesporazume, poput Alije Isakovića i Enesa Durakovića, koji su bili značajne i ispravne velike ličnosti koje su se tih dana krajnje odgovorno bavili sudbinom naroda koji je upravo preživljavao svoju veliku golgotu, stradanja i genocid.

 

Upravo su Isaković i Duraković, kao vodeći ljudi tadašnjeg „Preporoda“, čiji sam u to vrijeme bio član Izvršnog i Matičnog odbora (mislim da se tako zvalo), predožili da, u vrijeme priprema za čuveni Bošnjački sabor, Muhamed Filipović kroz medije objasni narodu „zašto smo mi Bošnjaci“. Budući da je Filipović, zbog tih ranijih sukoba, kao i činjenice da je zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansko-bošnjačku organizaciju (MBO), koja je bila u sukobu sa SDA upravo oko pitanja nacionalnog identiteta, nije govorio gotovo ni sa kim od intelektualca koji su vodili tadašnji „Preporod“, zadatak da pozove Filipovića na sastanak, čija je tema bila „bošnjački koncenzus“ oko imena naroda, pripao je meni.

 

Taj izbor proistekao je iz činjenice da sam sa profesorom Filipipovićem, jer sam ga cijenio i poštovao kao velikana bh. intelektualne scene, uvijek bio u dobrim odnosima i što sam uoči rata bio član predratne redakcije „Bosanskih pogleda“, čiji je vlasnik bio Adil Zulfikarpašić, i koja je, nakon javne historijske šutnje duge oko 100 godina, preko tog lista otvoreno promovirala „bošnjaštvo“. Tu sam bio jedan od urednika kulture i feljtonistike, i na stranicama ovog lista su po prvi put objavljivani brojni medijski prilozi koji su se bavili zatomljenom prošlošću Bosne i Bošnjaka, o bosanskom jeziku i indentitetu,  tekstovi Smaila Balića, Saliha Ljubunčića, Teufika Veladžića, Bećira Tanovića i drugih iz emigrantske faze „Bosanskih pogleda“, feljton o pobuni Ferida Džanića i bošnjačke SS regimente u Villefrancheu u Drugom svjetskom ratu…

 

Bilo je tu svega, pa eto pamtim da sam imao priivilegiju da, u suradnji sa njegovim sinom Fehimom, prvi uređujem i objavljujem dotad neobjavljeno briljantno štivo Alije Nametka „Sarajevski nekrologij“.

 

Upravo su Isaković i Duraković, kao vodeći ljudi tadašnjeg „Preporoda“, čiji sam u to vrijeme bio član Izvršnog i Matičnog odbora (mislim da se tako zvalo), predožili da, u vrijeme priprema za čuveni Bošnjački sabor, Muhamed Filipović kroz medije objasni narodu „zašto smo mi Bošnjaci“

 

Otišao sam do stana profesora Filipovića i, nakon burne rasprave, nagovorio ga da dođe na sastanak odbora za pripremu „Bošnjačkog sabora“ u nekadašnju vilu Đure Pucara Starog. Tu je bio sami vrh tadašnje bošnjačke politike – od Alije Izetbegovića i Edhema Bičakića, preko Rasima Delića i vojno-policijskog vrha, do pominjanih Isakovića i Durakovića. Tu se odlučivalo o nekoliko stvari – vraćanju historijskog imena, mirovnom Owen-Stoltenbergovom planu, ali i nekim unutrašnjim političkim pitanja poput onoga hoće li Haris Siladjdžić biti novi premijer RBiH i kako zaustaviti Mušana Topolovića Cacu, koji se istrgao iz kontrole Armije BiH u Sarajevu, počinivši pri tome niz ozbiljnih ratnih zločina.

 

O detaljima tih razgovora, poput one o karti BiH podijeljenoj u tri nacionalne republike, koji bi bili više nego zanimljivi javnosti, možda ću nekom drugom prilikom, ali da se sada zaustavimo na „bošnjaštvu“.

 

Sam Izetbegović nije bio oduševljen prihvatanjem termina „bošnjaštva“, jer se to i nije baš uklapalo u njegovu viziju panislamističkog svijeta, ali i zbog toga što se ideja bošnjaštva tih godina vezivala uz njegove političke protivnike Zulfikarpašića i Filipovića, no nije imao kud. Armija RBiH je bila stisnuta sa svih strana od srpskih agresora, ali i od strane HVO-a, situacija na Igmanu, koji je bo jedina veza Sarajeva sa ostatkom BiH, je bila katosfrofalna, dok su u gradu, koristeći sukob Sefera Halilovića i Rusmira Mahumtćehajića sa Alijom, ali i Halidom i Hasanom Ćengićem, pojedini komandanti otkazivali poslušnost Glavnom štabu i vodili svoje privatne ratove, u kojem su stradavali nevini građani.

 

Zapravo, mora se priznati da je Izetbegović uvijek imao dovoljno mudrosti da prihvata rješenja koja su u datome trenutku bila politički pragmatična i shodno momentu ispravna. Sjećam se kao da je to bilo danas – na tim sastancima, koji su nekad znali biti i burni, moglo se osjetiti da je umoran zbog velikog historijskog pritiska koji je već mjesecima rata bio na njegovim leđima, ali je bio krajnje smiren, znajući da sasluša druge, ali i da presječe kad treba.

 

Mora se priznati da je Izetbegović uvijek imao dovoljno mudrosti da prihvata rješenja koja su u datome trenutku bila politički pragmatična i shodno momentu ispravna

 

Tih mjeseci, koji su prethodili Bošnjačkom saboru, unutar međunarodne zajednice postojale su ozbiljne procjene kako Armija RBiH ne može izdržati ogromni vojni pritisak i tražilo se novo mirovno rješenje. Jedno od rješenja, osim onoga Owen-Stoltebergovog, bilo je da se BiH podijeli između Srba i Hrvata, dok bi se za „muslimane“, kao vjersku skupinu, trebalo rezervirati šest, po uzoru na Srebenicu, zaštićenih zona. Dio međunarodne javnosti je počeo da prihvata činjenicu kako su muslimani u BiH samo vjerska skupina, bez odlika političkog naroda, te da je potpuna podjela BiH između Srbije i Hrvatske realno rješenje.

 

Upravo je ovaj mogući scenarij ubrzao tadašnju muslimansku (bošnjačku) elitu da organizira Bošnjački sabor i postigne nacionalni konzenzus oko pitanja imena naroda. Izetbegović je tada pristao na zahtjev intelektualaca okupljenih oko „Preporoda“ da se dotadašnji naziv „Muslimani“ vrati pod okrilje historijskog imena za ljude koji su stoljećima živjeli u Bosni. Ali, Izetbegoviću su intelektualci i Bošnjački sabor trebali i kao eventualno pokriće u slučaju prihvatanja Owen-Stoltebegovog plana o podjeli BiH na tri naconalne republike.

 

Srećom, na Saboru je vraćeno historijsko ime, ali nije prihvaćen tadašnji mirovni plan. O tome isto znam dosta iz prve ruke, jer sam bio svjedok rasprava o tome na sastancima u „Preporodu“, u vili Đure Pucara Starog i „Holiday Innu“, ali i o tome neki drugi put.

 

Da se ne zavaravamo – presudnu ulogu u ovom procesima, te daljnjoj implementaciji nacionalnog identiteta, imali su SDA i Islamska zajednica na čelu sa reisom Mustafom Cerićem. Oni su tada imali faktički vlast i moć na slobodnim teritorijama BiH. Nekoliko mjeseci kasnije, Alija Isaković, čovjek širokih bosanskih pogleda, praktički je eliminaran iz daljnjih procesa tako što je poslan u Beč kod supruge Emine (Kečo), tada ambasadorice BiH u Austriji. Prije toga su ga na jednom sastanku u SDA ozbiljno otračali što pije tokom ramazana u kafani koju je u to vrijeme držao poznati glumac Zoran Bečić.

 

Da se ne zavaravamo – presudnu ulogu u ovom procesima, te daljnjoj implementaciji nacionalnog identiteta, imali su SDA i Islamska zajednica na čelu sa reisom Mustafom Cerićem. Oni su tada imali faktički vlast i moć na slobodnim teritorijama BiH

 

Na sličan način je riješen i Muhamed Filipović, koji je samo dan-dva nakon Bošnjačkog sabora imenovan za ambasadora i poslat u Londonu da tamošnjoj javnosti i kraljevskoj porodici pojašnjava šta je BiH. Adil Zulafikarpašić, otac modernog bošnjaštva, se nalazio u Cirihu i bio je potpuno isključen iz ovih procesa.

 

Drugi van kruga SDA, IZ i „Proporoda“, nisu se puno ni pitali o ovim pitanjima te jeseni-zime ‘93-94.

 

Stvarna borba oko nacionalnog identiteta vodila se u BiH. Što bi se reklo, na terenu i tamo gdje je vladala vojnička čizma. SDA i Islamska zajednica su tada, više nego ikad dotad, uletjeli u sudbinski zagrljaj upravo preko vraćanja termina „bošnjaštva“. Išle su im tih ratnih godina i okolnosti na ruku – bošnjačke mase su se, okružene srpskom i hrvatskom agresijom na BiH i pod embargom UN-a za nabavku oružja, osjećali izdanim od Evrope, te su svoje utočište tražile u religiji.

 

U tim mjesecima bošnjačke samoće bila je to prirodna reakcija mnogih na užasno ratno stanje oko sebe, ali su pojačana vjerska osjećanja kod narodnih masa istovremeno korištena od strane SDA u dnevno-političke svrhe i u borbi protiv političkih neistomišljenika. Pošteno govoreći, bio je to tada opći trend na Balkanu, ali je kod Bošnjaka, zbog niza historijskih razloga, bilo najviše naglašeno.

 

Ovdje treba nešto naglasiti, vraćanje historijskog imena narodu dogodilo se te ‘93. iz političke nužde i imalo je niz daljnjih pozitivnih efekata na nacionalnu i političku koheziju onih koji su u tim teškim vremenima ostali privrženi idealima opstanka države BiH. Armija RBiH je te jeseni i zime pokazala iznenađujuću snagu u borbi protiv dva neprijatelja, što je dovelo do novih procjena, pa potom i planova međunarodne zajednice. Ta promjena bila je Washingotnski sporazum, koji je zaustavio sukobe Armije RBiH i HVO-a, a što će razultati postepenom promjenom stanja na ratištima tokom ‘94-95. godine, gdje srpska vojska počinje da gubi vojnu dominaciju i do tada  stečenu prednost.

 

U tim mjesecima bošnjačke samoće bila je to prirodna reakcija mnogih na užasno ratno stanje oko sebe, ali su pojačana vjerska osjećanja kod narodnih masa istovremeno korištena od strane SDA u dnevno-političke svrhe i u borbi protiv političkih neistomišljenika

 

Zanimljvo je da je na dan Bošnjačkog sabora u tuzlanskom nacionalističkom glasilu „Zmaj od Bosne“ objavljen tekst „Krijeposna muslimanska država“, u kojem autor daje svoje viđenje izgleda i unutrašnjeg uređenja te države kao šerijatske zajednice. Sličnih tekstova bilo je tih mjeseci i po drugim listovima bliskih desnom vjersko-nacionalnom pokretu kod Bošnjaka. Istina, SDA i IZ nikada nisu zvanično stale iza ovakvih natpisa, ali ih nidu ni osuđivale.

 

Međutim, zato je tokom 93-94, uz pomoć bivših obavještajaca bošnjačkog porijekla, islamizirana Armija RBiH. Štetni efekti te politike bili su dugotrajni i na neki način još traju. Jaka konzervativno-vjerska struja unutar Islamske zajednice i SDA tražila je načina da se ozvaniči koncept proislamističke zajednice unutar bošnjačkog korpusa, makar i po cijenu podjele BiH. Što bi rekao tadašnji narodni pjesnik – potpiši Alija, makar bila i avlija.

 

Zapravo, protagonisti mladomuslimanske politike, iako su sve do septembra ‘93. bili žestoko protiv ovoga imena, upravo su u „bošnjaštvu“ našli novo uporište za nastavak svog djelovanja, ali i neke vrste ideologije.

 

Temelj te nove ideologije od Bošnjačkog sabora do danas svodi se na jednostavnu teoremu – Bošnjaci su muslimani. Time je pojam „bošnjaštva“, koji je historijski gledano imao puno veću širinu i značenja, sveden na eskluzivitet vjerske skupine i političko-vjerskih lidera  koji su „od Boga dati“ da baštine taj pojam. „Bošnjaštvo“ po mjeri tadašnje SDA i IZ počelo je da služi kao način političke eliminacije svih onih koji nisu na tome kursu.

 

Desetine hiljada građana koji svoj identitet nisu htjeli da vežu samo za religiju bile su izbačene iz takvog „bošnjaštva zarobljenog islamom“. Tražilo se od hiljada intelektualaca odgojenih u drugome duhu da više ne misle svojom glavom, nego da slušaju vjersko-politički vrh koji je tada zavladao BiH – i traje to do danas. Tu je stradalo naučno i racionalno mišljenje o načinima vođenja društvenih i političkih procesa, barem onakvih kakve znamo i iz povijesti evropskog političkog nasljeđa.

 

Pojam „bošnjaštva“, koji je historijski gledano imao puno veću širinu i značenja, sveden je na eskluzivitet vjerske skupine i političko-vjerskih lidera  koji su „od Boga dati“ da baštine taj pojam

 

Stvoreni su temelji da unutrašnji sadržaj „bošnjaštva“ ode u potpuno drugome pravcu od onoga za kojeg se zalagao Adil Zulfikarpašić, za koje je crpio uporišta iz historije i prakse evropskog načina političkog mišljenja, po kojem je religija samo jedan od faktora koji, pored teritorije, historije, jezika, kulture, običaja i drugih elemenata, određuje nacionalni identitet i duh jedne takve zajednice.

 

Zulfikarpašić je, jer je i sam bio vjernik, priznavao značaj vjere u javnom prostoru, ali je, poučen životinim iskustvima, imao velike rezerve prema dijelu predstavnika islamske zajednice. Upravo je jedan od tih – Salem Šabić, bio razlog sukoa sa Alijom Izetbegovićem septembra ‘92, kada se on odvaja od SDA i pravi, sa Muhamedom Filipovićem, MBO.

 

Zapravo, dogodio se istinski historijski paradoks – dotad najveći protivnici „bošnjaštva“ i politike Adila Zulfikarpašića prisvojili su taj naziv, izmijenili mu unutrašnji sadržaj i prisvojili kao svoj politički i javni monopol za naredne decenije. Jedan od glavnih protagonista ovoga procesa bio je tadašnji reis Mustafa Cerić.

 

Da razumijemo, nije Islam kriv za ovaj proces. Ovdje se radilo o zloupotrebi vjere za ostvarivanje političkih i drugih ciljeva onih koji su u to vrijeme imali političku moć na teritorijama koje je kontrolirala Armija RBiH, kao odbrambena vojna sila stvorena za brani državu BiH i njene građane.

 

 

U nastavku o „bošnjaštvu“ po mjeri bivšeg reisa Mustafe Cerića.

 

 

VEZANI TEKST:

Sarajevo: Da li smo zreli za kolektivno liječenje nacije?!? Bjesne danas oni koji su najveći krivci za bolest u kojoj živimo…

 

(DEPO PORTAL/ad)

Iza zatvorenih vrata ‘Bošnjačkog sabora’: Kako je bošnjaštvo postalo zarobljeno islamom