HRVATSKI ANALITIČAR VLADO VURUŠIĆ OTKRIVA: Na pomolu značajne korekcije Daytona, Dodik već paničari... - Sarajevograd.CLICK

Piše: Vlado Vurušić

Hoće li nakon ustoličenja novog američkog predsjednika Joea Bidena u Bijeloj kući doći i do novog poglavlja u odnosima na Balkanu, poglavito kada je u pitanju Bosna i Hercegovina?

Naime, prema nedavnom savjetodavnom “saslušanju” (prijedlozima za promjene u balkanskoj politici SAD-a, odnosno preporuke za Bidenovu administraciju) nekoliko vrhunskih američkih stručnjaka za Balkan pred vanjskopolitičkim odborom Zastupničkog doma Kongresa, može se naslutiti da bi novi šef Ovalnog ureda mogao posegnuti za nečim što se u ovdašnjoj terminologiji može nazvati – Dayton 2.

Kad se iščitaju govori i prijedlozi nekadašnje Clintonove državne tajnice Madeleine Albright, profesora s marylandskog sveučilišta Johns Hopkins Daniela Serwera te balkanologa Janusza Bugajskog, očito je nastupilo vrijeme novog zaokreta SAD-a i EU, u prvom redu prema BiH, ali i Kosovu.

Preinake i reforma

Na horizontu se promalja ideja o preinakama i reformi aktualnog, 25 godina starog (ovih dana je baš godišnjica tog prvog sporazuma o BiH čiji svi potpisnici – Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević – više nisu među živima) Daytona jer je nakon toliko godina uočeno da on jest zaustavio rat u BiH, ali nije uspio u tome da BiH postane funkcionalna država.

Naime, BiH je u stalnoj perpetuirajućoj krizi, na rubu raspada (srpski političari u Republici Srpskoj stalno najavljuju odcjepljenje i raspad BiH), hrvatski predstavnici nekad više, a nekad manje stidljivo govore o svom trećem entitetu (što bi vjerojatno označio i kraj BiH kao jedinstvene države), dok u najjačoj bošnjačkoj stranci SDA sanjaju o većoj centralizaciji države, u čemu mnogi vide zapravo želju za nekom unitarnom BiH.

S druge strane, zemlja je u gospodarskom zaostatku, pravosudnom kaosu, korupcijsko-klijentelističkom zagrljaju (svih) etničkih političkih “elita” i u košmaru stalnog odljeva stanovništva kao vodeće zemlje Europe u tome (ne računajući tu i lošu demografsku sliku) pa se računa da bi već za 30-40 godina BiH mogla biti na pola današnjeg stanovništva.

Dakle, posljednji je čas da se nešto učini kako bi se BiH održala, spasila i uključila u euroatlantsku obitelj. Zato je kongresnik Eliot Engel na tom panelu u Kongresu rekao da je Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine zaustavio rat, ali je BiH “danas zakočena i njezin sustav ne funkcionira”.

Pljačkaški baruni

Dayton je, prema Serwerovu mišljenju, ostvario teritorijalnu i etničku podjelu vlasti, ali ta formula više nema smisla za međunarodnu zajednicu koja plaća mnoge račune u BiH koja trpi disfunkcionalno upravljanje. Serwer je napomenuo da sve ide na mlin “etničkih pljačkaških baruna”, od kojih “jedan naoružava i priprema svoju državicu za odcjepljenje, drugi ga ohrabruje, a treći se žali”.

Upravo zato traži se jači angažman međunarodne zajednice, pogotovo SAD-a i EU, jer ovako više ne ide. BiH treba osnažiti da profunkcionira kao “punokrvna” država, članica NATO-a i EU te država koja neće hodati po stalnom rubu prijetnji raspadom i dezintegracijom, a kojoj će sadašnja “etnička demokracija” (čitaj: klijentelistička politoetnokracija) spriječiti razvoj građanskog (ne unitarnog) društva jer je danas teško reći što je to i postoji li nešto što prepoznajemo kao bosanskohercegovačko društvo i što nazivamo (multinacionalnim i višekonfesionalnim) bosanskohercegovačkim identitetom.

No, u svom nedavnom intervjuu bosanskohercegovačkoj redakciji N1 visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko ogolio je stvari do kraja rekavši kako je počinjena velika pogreška jer su “uzde vlasti prerano dane domaćim političarima” te da je ta predaja morala ići uz “veće nadgledanje”. “Ja se nadam da stranci ponovno preuzimaju uzde. Vrata se otvaraju s dolaskom predsjednika Bidena koji poznaje ove prostore”, izjavio je Inzko, zapravo opalivši veliku pljusku domaćim elitama te potvrdivši da BiH i 25 godina od kraja rata još treba “međunarodni protektorat” kako bi uspjela ojačati vlastite institucije i spriječiti da svaka etnička opcija vuče na svoju stranu.

“Međunarodna zajednica u BiH isprobava različite taktike”, kaže nam sarajevska politologinja Ivana Marić. Dugo su, kaže ona, pokušavali nametnuti svoja pravila igre, a onda su oni prihvatili pravila igre koja su nametnuli lideri nacionalnih stranaka. “Tako imamo situacije da o izbornom zakonu BiH, izborima u Mostaru i novim kreditnim zaduženjima države po rezidencijama, ambasadama i restoranima odlučuju trojica samoprozvanih vođa nacionalnih reprezentacija pod pokroviteljstvom ambasadora, umjesto da o tome u parlamentu odlučuju političari koje smo mi izabrali da nas zastupaju”.

Sva tri naroda blokiraju BiH

Međutim, očito je da to nikoga previše ne zabrinjava jer se odluke tri nacionalna selektora bez pogovora prihvaćaju u parlamentima. Marić smatra kako je bitno za BiH da su svjetske sile napokon shvatile da tri nacionalne stranke, sa svojim satelitima, zajedno sudjeluju u blokiranju napretka BiH, neke manje, a neke više. “Igra Dodika i Čovića bi se brzo završila da im Izetbegović i Komšić ne vraćaju stalno vruću nacionalnu loptu na njihovu stranu, u igri koja svima njima odgovara jer se nakupilo mnogo afera koje moraju prikriti. Dodik i Čović su svjesni da gube moć i da im se krug kretanja jako suzio te im jedino preostaje da se uz pomoć raspirivanja nacionalne mržnje i izazivanja straha što dulje pokušaju održati na vlasti”, kaže Ivana Marić.

“U sadašnjoj klimi državne paralize”, smatra u svom izlaganju Bugajski, “srpski entitet se stalno pomicao od autonomije prema suverenitetu, a njegov vođa Milorad Dodik, s moskovskim financijskom, političkim i propagandnom podrškom, stalno gaji nade u raspad države To je dovelo u iskušenje i neke hrvatske političare u BiH da zazivaju formiranje trećeg entiteta, iako su bošnjački političari još predani očuvanju teritorijalnog integriteta”, rekao je, pak, Bugajski.

Dakle, prema onome što se moglo čuti u Washingtonu, skora američka administracija prema Balkanu će imati intenzivniji i angažiraniji pristup, a najvažniji naglasci su – zalaganje za cjelovitu BiH. Tako Daniel Serwer kaže da je primarni zadatak nove administracije onemogućiti bilo kakve secesionističke i odcjepiteljske prijetnje i nagone jer to “naprosto neće biti moguće”. Uz to predlažu i sankcije za one (u prvom redu misli na Milorada Dodika) koji zagovaraju, pozivaju ili prijete izdvajanjem Republike Srpske iz BiH, a na tom je tragu i američka ambasada u Sarajevu iz koje su poručili da “prekrajanja granica u BiH i bilo kakve secesije” neće i ne može biti.

Prema mišljenju Madeleine Albright, krajnje je vrijeme da SAD razradi novu regionalnu strategiju, a ne individualni pristup zemljama i prvo je potrebna saveznička suradnja EU i SAD-a kako bi države Balkana išle naprijed. Ona smatra kako bi situacija mogla eksplodirati, stoga je važno da SAD radi zajedno s EU na stvaranju “odgovarajućeg Ustava”.

“SAD bi trebao pritisnuti EU da sankcioniraju one koji zagovaraju izdvajanje RS-a te da ojačaju i premjeste svoje trupe, uz vidljivu podršku SAD-a, u grad Brčko na sjeveroistoku zemlje kako bi blokirali secesiju”. Osim toga, smatra da bi Washington trebao blokirati prekomjerno rusko naoružavanje entitetske policije, kao i hrvatsko i srbijansko političko uplitanje.

Korekcije Daytona

S obzirom na ono što je rečeno u Washingtonu, moguće su i značajne korekcije sadašnjeg Daytona, ali i izrada novog Ustava kojim bi se jačale institucije BiH i osnaživalo građansko društvo, a ograničavale ovlasti obaju entiteta, baš kao zalog jedinstva države i sprečavanje da se koče reforme na unutarnjem planu (pravosuđe u prvom redu) te približavanje euroatlantskim procesima.

I dok su u Sarajevu zadovoljni ovim najavama (još, naravno, treba vidjeti kako će se postaviti Bidenova administracija, ali ovo je sigurno nekakav okvir u kojem će se kretati), Milorad Dodik već je izjavio da je najava “novog američkog smjera” – državni udar protiv Republike Srpske te najavio kako u RS-u “nema kapaciteta za ustavne reforme i stvaranje građanskog Ustava”. Doduše, i Daniel Serwer je rekao da novi Ustav mogu donijeti jedino političke snage u BiH. Odmah su se javili i provučićevski mediji u Srbiji, koji napominju da je na dnevnom redu “nova ucjena Srbije” od koje se traži da se odrekne Republike Srpske, a sam predsjednik Vučić zasad ne komentira te najave jer njegovo je “da radi, a ne da se svađa s jačima od sebe”.

Dodik se digao na sve četiri pa se već nagađa kako će tražiti veći angažman Rusije u BiH (Rusija, podsjetimo, jedina podržava ukidanje OHR-a, odnosno visokog predstavnika te podržava Dodika i Čovića u traženju da se strani suci uklone iz Ustavnog suda BiH), i to već na skorom sastanku s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom koji 14. i 15. prosinca dolazi u posjet BiH, i to prvo stiže Dodiku na razgovor, a sljedeći dan ide u Sarajevo na susret s ostalim članovima Predsjedništva.

Dodiku je oslonac na Rusiju jer su i u Moskvi nezadovoljni najavama promjene američke politike na globalnom planu, pa tako i na Balkanu, pogotovo jer su govornici pred Kongresom isticali da se smanje utjecaj i destabilizirajuća uloga Rusija na ovim prostorima. Kremlj svakako neće odustati od Balkana, pogotovo jer ovdje u Vučiću i Dodiku, a sada i u novoj crnogorskoj vladi ima svoje zagovornike. Podsjetimo da je prije koji dan Srbija u UN-u glasovala protiv rezolucije kojom se osuđuje ruska okupacija Krima i traži njeno napuštanje tog područja, a BiH je bila suzdržana.

Tako je Janusz Bugajski upozorio da RS-u odgovara ovakva nestabilna BiH jer bi iskoristili nefunkcionalnost BiH te uz očekujuću podršku Rusije proglasili nezavisnost RS-a.

Dodiku istječe vrijeme

Srpski lider u BiH je uzbuđeno putem srbijanskih medija poručio da se Serwer prevario ako misli da će RS “nijemo promatrati svoje ukidanje, onda niti je dobro naučio prošlost ovih prostora, niti realno sagledava aktualni trenutak”. Naime, Dodiku je jasno da mu vrijeme istječe. Ivana Marić smatra da će on pokušati dodatno radikalizirati situaciju, ali isto tako da on dobro zna dokle smije ići i koju liniju ne smije prijeći. “To bi jedino mogla promijeniti otvorenija podrška iz Rusije, ali oni ni dosad nisu bili spremni na takav rizik. Zbog toga je izvjesnije da će Dodik pokušati dodvoriti se međunarodnim faktorima ne bi li uspio postići neki dogovor o nekažnjavanju u zamjenu za povlačenje”, kaže Marić.

A što se tiče pozicije Dragana Čovića, on je posljednjih dana, iako nezadovoljan “vijestima iz Washingtona”, ipak obazriviji od Dodika te je i prema Inzku povukao ručnu, pokrio se ušima i uputio mu pismo te zatražio sastanak. Ivana Marić tako uočava da se od posljednjih izbora u Hrvatskoj osjeti određeno zahladnjenje odnosa između Plenkovića i Čovića. “Nisu to više tako bliski i česti susreti, posebno ako ih usporedimo sa susretima Čovića i Grabar-Kitarović. Vjerujem da bi hrvatski premijer rado promijenio sugovornika među Hrvatima u BiH, ali trenutačno nema alternativu. Možda ne bi bilo loše da ponovi pokušaj Sanadera koji je odigrao značajnu ulogu u formiranju i jačanju HDZ-a 1990”, dodaje Marić.

Prema njezinu mišljenju, još je jedna bitna pretpostavka za uspjeh bilo koje strategije u BiH, a to je da ojačaju opozicijske stranke, ali samo toliko koliko je dovoljno da s vlasti skinu tri vodeće nacionalne opcije. “Te promjene već su se dogodile u Sarajevu i trebale bi se nastaviti ka višim razinama vlasti već na izborima 2022. godine. Izetbegovićev kraj se već nazire i o tome najbolje govori poraz njegove stranke na lokalnim izborima. Dodik ima jaku opoziciju koja bi mogla preuzeti vlast, ali će najveći problem biti u hrvatskom biračkom tijelu gdje gotovo da i ne postoji opozicija upravo zbog uigranog tandema Čović-Komšić koji su zajedničkim snagama uspjeli homogenizirati hrvatsko biračko tijelo u borbi protiv zmaja od papira”, zaključuje Ivana Marić.

(SB)