OTIŠLI SU DO KRAJA, U PROVALIJU: Debakl je preblaga riječ za ono što se desilo Dodiku i Čoviću pred Vijećem sigurnosti!

Težinu diplomatskog šamara koji je pretrpio od Inzka pokazao je i sam Dodik, jer se prizemljio na kraju diskusije, braneći se da „potiče iz antifašističke porodice“ te da „on ne slavi ratne zločince i zločine“. Ponudio je čak skidanje ploče s imenom Radovana Karadžića sa Studentskog centra u Palama, što je do prije neki dan bilo nezamislivo.

Sinoćnja rasprava u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija pokazala je više bitnih stvari. Jedna od njih je i da srpska i hrvatska politička javnost u Bosni i Hercegovini žive izolirane od međunarodne realnosti.

Na takav zaključak navodi činjenica da su mediji u RS-u proglasili Dodikovu pobjedu iako su njegovo ponašanje i stavove osudile skoro sve članice Vijeća sigurnosti. Diplomate su, zapravo, izrazile vrlo jasan stav u Vijeću sigurnosti i odavno niko nije naišao na veći talas osuda od Dodika sinoć.

Šta tek reći za Dragana Čovića, koji je sve dosad imao relativno pristojan imidž u međunarodnoj javnosti. A sinoć se, ničim izazvan, našao na istoj strani s Dodikom, negatorom genocida, koji je sinoć discipliniran, jer se Vijeću sigurnosti počeo obraćati nediplomatskim rječnikom.

Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, predstavnik EU, Njemačka, Italija, Belgija, Francuska, Norveška, Republika Irska, Estonija su, čineći apsolutnu većinu u Vijeću sigurnosti, uputili najoštrije osude zbog Dodikove negativne retorike, potkopavanja Dejtonskog sporazuma, secesionističkih prijetnji, a naročito zbog negiranja genocida u Srebrenici i glorificiranja ratnih zločinaca.

Težinu diplomatskog šamara koji je pretrpio od Inzka pokazao je i sam Dodik, jer se prizemljio na kraju diskusije, braneći se da „potiče iz antifašističke porodice“ te da „on ne slavi ratne zločince i zločine“. Ponudio je čak skidanje ploče s imenom Radovana Karadžića sa Studentskog centra u Palama, što je do prije neki dan bilo nezamislivo.

Dalje, sve navedene zemlje su zauzele vrlo jasnu poziciju da je OHR ključna komponenta Dejtonskog sporazuma, da Ustavni sud BiH kao dejtonska institucija ima punu podršku (uključujući međunarodne sudije) te da su navedene komponente vrijedne kao i postojanje entiteta ili konstitutivnih naroda.

Međutim, nije samo Dodik loše prošao. Od većine navedenih zemalja, a naročito od SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Čović je dobio jasnu poruku: članovi Predsjedništva BiH, uključujući Željka Komšića, predstavljaju legalno izabrane najviše predstavnike BiH. Navedene zemlje čak su oštro kritikovale Rusiju zato što je, umjesto članove Predsjedništva, pozvala stranačke lidere, čime je jasno poručeno da međunarodna zajednica ne pristaje na parainstituciju neformalnih etničkih lidera, koja bi de facto zamijenila Predsjedništvo.

Valja istaknuti i stav predstavnice Velike Britanije, koja je ukazala na nedopustivu blokadu formiranja Vlade Federacije te jasno aludirala na Čovića, kazavši da niko „ne može odbijati legalno izabrane najviše predstavnike u državi (čitaj: Komšića)“.

Vrlo je značajna i pozicija neutralnih zemalja, kao što su Kina, Dominikanska Republika ili Vijetnam, koje nisu podržale nijedan Dodikov ili Čovićev stav, ali su jasno poručile da se zalažu za suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine, što je jasna poruka u kontekstu Dodikovih secesionističkih prijetnji da će se RS „integrisati sa maticom Srbijom“.

Posebno je indikativno što je Dodik otvoreno govorio o tome da Hrvati trebaju dobiti treći entitet u Bosni i Hercegovini, dok je Dragan Čović – valjda shvativši kako će ga percipirati ambasadori najmoćnijih zemalja svijeta – skoro panično reagovao, kazavši da odbacuje „optužbe da Hrvati, insistiranjem na ravnopravnosti konstitutivnih naroda, traže treći entitet“.

Debakl je, vjerovatno, preblaga riječ za ono što se desilo Dodiku i Čoviću pred Vijećem sigurnosti. Političari koji postanu svjesni ne samo da nemaju međunarodnu podršku, već da je skoro sva međunarodna zajednica, s izuzetkom Rusije, oštro protiv njih – imaju razloga da budu obeshrabreni i pesimistični u vezi s ostvarenjem svojih ciljeva.

Najveći pobjednici ove sjednice, pored države Bosne i Hercegovine, jesu Valentin Inzko i Bakir Izetbegović.

Ugledni hrvatski analitičar Vlado Vurušić u svojoj analizi sinoćnje debate u UN-u zaključio je da je Izetbegović odbio poziv ruskog ambasadora “čime je okrenuo vodu na svoj mlin i ostvario dodatne poene na međunarodnoj sceni, dok se ostala dvojica mogu samo pokriti ušima i pokušati popraviti štetu”.

Bakir Izetbegović je odbijanjem učešća u diskusiji spriječio namjeru Dodika i Čovića da postuliraju predsjednike stranaka kao neformalne „predstavnike naroda“. Istovremeno, šaljući pismo u kojem je iznio stavove uglavnom identične onima koje su kasnije zauzeli i predstavnici SAD-a i evropskih zemalja, Izetbegović je efektivno poentirao, pokazavši pred međunarodnom javnošću da se njegova politika suštinski razlikuje o Dodikove i Čovićeve.

Drugi pobjednik jeste visoki predstavnik Valentin Inzko, koji nije samo dobio podršku Vijeća sigurnosti, već je očitao pravu diplomatsku lekciju Dodiku i Čoviću.

To su najbolje pokazala dva momenta u diskusiji. Prvi, kada je Inzko kazao da ne osjeća potrebu da se brani od Dodika, ali da osjeća potrebu da brani pokojnog lorda Paddyja Ashdowna, kojeg je Dodik besramno nazvao „kriminalcem“, izazvaši zgražanje svjetskih diplomata. Fokusiravši navedeni čin i stavši u odbranu Ashdowna, koji nije živ i ne može se braniti, Inzko je učinio da Vijeće sigurnosti još snažnije stane uz njega.

Druga diplomatska bravura visokog predstavnika bila je u vezi sa smrću patrijarha Irineja. Očigledno loše informisan, Dodik je optužio Inzka da nije uputio telegram saučešća povodom smrti patrijarha te je to naveo kao dokaz da Inzko mrzi sve što je srpsko i pravoslavno. Inzko je najprije pojasnio da je Dodik slabo upućen te da je telegram, naravno, poslan. Istovremeno, Inzko je upoznao ambasadore Vijeća sigurnosti s činjenicom koju, kako je kazao, nije često isticao, a to je da je bio ktitor Pravoslavne bogoslovije te više pravoslavnih crkava, među kojima i pravoslavne crkve u New Yorku, u sjedištu Vijeća sigurnosti. Dodao je da nema ništa protiv srpskog naroda, ali da ima protiv destruktivne Dodikove politike.

Šlag na tortu je stavio ambasador BiH pri UN-u Sven Alkalaj, kojeg je Dodik,također, napadao, tvrdeći da ne zastupa poziciju Predsjedništva BiH. Alkalaj je na to suvereno odgovorio,,kada je na njega došao red, pročitavši zajedničku izjavu članova Predsjedništva BiH povodom 25 godina Daytona. S obzirom na to da je izjava imala pozitivne tonove, posve suprotne od Dodikovog uvodnog izlaganja, ostao je utisak da je Alkalaj uspio demantirati Dodika njegovim riječima, tj. zajedničkom izjavom.

(S. B.)