Izjava Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore da je aktuelna politika Srbije “pokazala vrlo problematične intencije prema Crnoj Gori”, kao i da je uloga Aleksandra Vučića u tome bila nezaobilazna, naišla je na brze, oštre i sinhronizirane reakcije najbližih Vučićevih suradnika, premijerke Ane Brnabić, ministar vanjskih poslova Ivice Dačića i čitave lepeze drugih više, ili manje istaknutih srpskih političara.
Svi oni koriste uglavnom iste riječi i pozivaju se na iste argumene: “Crna Gora nije ni na koji način nije bila ugrožena od Srbije“. Da je to tako, kako je saopćila Brnabića, potvrđuje činjenica da “je Aleksandar Vučić u proteklih osam godina manje puta pomenuo Crnu Goru i Mila Đukanovića nego što je Milo Đukanović u samo jednom intervjuu pomenuo Srbiju i Vučića, i to svaki put, kao i toliko puta ranije, u negativnom kontekstu“.
Naravno da za to je li Srbija “pokazala negativne intencije prema Crnoj Gori” nije uopće relevatno da li je predsjednik Srbije u svojim javnim nastupima pominjao Crnu Goru, niti su o njegovim namjerama prema susjednoj državi pouzdan svjedok njegovi verbalni tragovi, o tome mogu svjedočiti samo djela, konkretni potezi, koje je činio, ili je propustio činiti. A takvih poteza i (ne)državničkih gesti, kojima je Vučić manje-više dovodio u pitanje, ne režim u Crnoj Gori, nego Crnu Goru kao samostalnu i suverenu državu bilo je više nego dovoljno da bi se moglo govoriti o njegovom miješanju u njene unutarnje stvari i poslove. Kada Aleksandar Vučić pošalje službeni avion po predstavnike (prosrpske, odnosno anticrnogorske) opozicije kojim ih “privodi” na redovne konsultacije u Beograd, kada njihove aktivnosti finacira javnim ali i tajnim novcima, je li to “lažna priča o navodnom miješanju”, kako kaže Brnabićka, a ponavljaju Dačić, Nikola Selaković, ili se radi o implicitnoj pomoći jednoj političkoj “koloni”
Nije, naravno tačna, ni tvrdnja kako Aleksandar Vučić “u posljednjih osam godina” gotovo da uopće nije tretirao Crnu Goru, niti je prevaljivao preko usta. Zadržimo se samo na Vučićevom obraćanju Narodnoj Skupštini Srbije u maju mjesecu prošle godine kada je podnio maratonski referat dostojan Fidela Castra u političkim prilikama, unutrašnjim i vanjspolitičkim u kojima se nalazi Srbija. Načelna tema je bila vezana za status Kosova, ali je u istom tematskom, odnosno državnom paketu i kontekstu predsjednik Srbije tretirao i Crnu Goru. Vučić, kao što se može vidjeti, još nije prebolio, niti se pomirio sa njenim osamostaljenjem i otvoreno je kritizirao prethodne vlasti u Srbiji što su pasivnošću, nezainteresiranošću dozvolile da se Crnogorci na referendumu izjasne za odvajanje od Državne zajednice sa Srbijom i krenu sopstvenim putem, nezavisnosti i suvereniteta. Evo šta je govorio Vučić u Skupštini Srbije prije samo 15 mjeseci.
“Mi smo se odrekli pravnog kontinuiteta u odnosu na Saveznu republiku Jugoslaviju. Zatim 2006. godine nestaje nam Savezna Republika Jugoslavija zahvaljujući neodgovornoj politici koju smo mi ovde vodili. I da vam ne govorim da je Srbija morala da se saglasi sa Odlukom Venecijanske komisije na 54,56 % (tolika je bila određena minimalna podrška građana na referendumu u Crnoj Gori za njenu nezavisnost, op. SB) i tek kada smo mi na to pristali da je tek tada dozvoljen referendum u Crnoj Gori”.
Da je Vučiev odnos prema nezavisnosti Crne Gore i dvanaest godina nakon održavanja referenduma vrlo kritičan, u najmanju ruku ambivalentan, vidi se iz nastavka ovog referata.
“Da ne govorimo o načinu na koji smo vodili kampanju, o načinu da nismo bili u stanju ni novac da uložimo, da nismo bili u stanju da se ponašamo. Otišla je Crna Gora, otišle su nam svetinje, nikom ništa, nestala je Savezna Republika Jugoslavija. Svi su se pravili kao da se ništa nije dogodilo. Zato sam nedavno neke i pitao, kako to da su nam sve svetinje, a da nam Ostrog nije svetinja? Koliko ja znam, Ostrog nam je jedna od najvećih svetinja. Svi ste ćutali, pravili se naivni, kao da se ništa nigde i nikada nije dogodilo”...
Iz svake Vučićeve rečenice vidljivo je ogorčenje zbog “gubitka Crne Gore”, optuživanje njegovih prethodnika što nisu “bili u stanju da ulože ni novac”, kao i žal što su “nam otišle svetinje”. No, iz ovoga, kao i nekih drugih Vučićevih javnih nastupa, a bilo ih je u izobilju, mogu se isčitati njegova nada, odnosno uvjerenje da nezavisnost Crne Gore nije trajna kategorija, da je privremenog i ograničenog karaktera, te da se “svetinje” koje su “otišle” mogu ponovo vratiti. Naročito Ostrog, oko kojeg se mjesecima na molebanima, litijama, procesijama… okupljala teokratsko-šovinistička kontrarevolucija koja je pobijedila na posljednjim izborima. Novca iz Srbije o kojem je govorio Vučić ovoga puta nije nedostajalo.
(SB)