TUŽNA ISTINA KOJU GASTARBAJTERI NIKAD NE SPOMINJU: Čovjek koji 20 godina živi u Švajcarskoj napokon otvorio dušu

U Švajcarskoj gdje su šljakeri iz Srbije očigledno efemerni i nebitni, jedan Beograđanin – Srbin u najboljim godinama i u naponu snage daje crno ispod noktiju kako bi obložio svoju porodičnu kuću “vječnim” kamenom.

Šta se desi kada balkanac živi 20 godina u Ženevi i nije zadovoljan životom u Švajcarskoj, dok je i kod nas stranac? Evo zašto smatra da “preko” nije idealno i kako su ga tamo izrabljivali.

“Došao mi je prijatelj iz Ženeve. Odveo sam ga na sladoled. Danas u Beogradu moguće je pojesti izvanredan sladoled u pristojnom ambijentu uz sasvim solidan espreso. Ima 30 godina. Nije oženjen, trenutno nema djevojku. Radi tek toliko da nema sopstveni život.

Ima dosta posla, dobar sako, novi ajfon, i pristojnu dozu nezadovoljstva. Ima toliko novca da ga ne hvata panika koja mori njegove vršnjake u Srbiji. Pošto nema panike koja ljudima ipak daje neku živost, on izgleda umorno i prezasićeno. Trideset godina rada u strogo uređenom sistemu, nikakav kapital, i nikakvo emotivno zaleđe zvano porodica.

Živi u elitnoj četvrti Koloni u iznajmljenom stanu. Teško je tamo imati nešto svoje. Sve te tjera da radiš i trošiš. Dok radiš, možeš pristojno živjeti, kad odeš u penziju bježiš iz Švajcarske glavom bez obzira. Ima 30 godina i 10 godina radnog staža. Rijetko ko ovdje može tim da se pohvali. Vikend nema. Jedan dan nedjeljno mu je slobodan i pritom taj dan se stalno mijenja. Radi za Novu godinu i Božić. Kada dođe u Srbiju, svi ga gledaju kao gastarbajtera. Svaku njegovu misao mjere kroz švajcarske franke.

Najbolji prijatelji gledaju ga kao potencijalnog investitora koji će kao “deus ex machina” doći i riješiti njihov najveći poslovni neuspjeh – nezaposlenost. O djevojkama je izlišno govoriti. Bivše drugarice su prestare za njega, a one mlađe u njegovom prisustvu brzo obole od sponzorštine i starletizma.

I pored beznadežne situacije koja ništa ne obećava, moj prijatelj je razbio kasicu prasicu i pošto je izbrojao 15.000 eura došao je u rodni Beograd i obložio kuću kamenom. Pored nove kamene fasade podigao je i ogradu preko 2 metra i obložio je istim onim kamenom. Na moje pitanje da li je mogao pametnije da uloži novac (pitanje sam formulisao sa jednim izbezumljenim zašto?) odgovorio mi je da je kamen vječan.

U Švajcarskoj gdje su šljakeri iz Srbije očigledno efemerni i nebitni, jedan Beograđanin – Srbin u najboljim godinama i u naponu snage daje crno ispod noktiju kako bi obložio svoju porodičnu kuću “vječnim” kamenom. Potpuno je jasna njegova potreba da sačuva i konzervira kuću u kojoj je proživio bezbrižno i srećno djetinjstvo i koju vezuje za svoj dom.

Na moje pitanje da li je mješalica za beton koja danonoćno radi u dvorištu vesnik povratka, on mi daje iznenađujući odgovor da za njega nema života u Srbiji. U decembru konačno dobija papire poslije 15 godina. Postaje Švajcarac koji se grozi Švajcarske i bivši Srbin kome se ne vraća kući. Dosta mu je svega! Kao Švajcarac daće otkaz i otići će na biro. Primaće skromnu socijalnu pomoć od 2.000 eura. Sa tim novcem mu nema života u preskupoj Ženevi.

“Dragi moj, pola Švajcarske je na birou! Niko ne radi i svi žive na teretu socijalnog progroma. Dolaze Albanci i Francuzi da rade za siću dok su pravi Švajcarci srećno nezaposleni”, priča mi. Srbija je lepa za život kada imaš para, ali život napolju ga je učinio “svjetskim čovjekom” tako da se sada svuda osjeća kao stranac. Ono što bi moglo da ga vrati u domovinu jedino je nova “mečka”.

Međutim, ipak ima malo više mozga, pa je ugušio u sebi taj gastarbajterski san. I komšija i njegova krava crkli su odavno za mog prijatelja, tako da se nema kome pokazati šta se steklo i zaradilo “preko grane”. Okamenjena vječna kuća ostaje hipotetički da lebdi u njegovom ličnom univerzumu sve do duboke starosti kada će, programiran kao svaki pas, doći tu da umre.

Do tada će živjeti na Kubi! Za 15 godina života u Ženevi uželjeo se sunca. Ženeva ima užasnu klimu. Pokazuje mi na telefonu pogled iz svog stana u kvartu Koloni. Vidi se jezero i gomila sivih oblaka.

“Tako ti je stalno prijatelju moj dragi”, izgovara dok srče espreso. Kuba je raj na zemlji. Sa 100 evra živiš kao Bog. Nepokretnosti su jeftine i sad je trenutak da se investira. Kuba se polako otvara ka strancima. Za nekoliko godina cijena nepokretnosti će enormno skočiti.

“Sad treba kupovati dobri moj. Jedini problem je što moram da oženim Kubanku da bih mogao da kupim sebi neki stančić uz dosta povoljan kredit”, kaže mi sa smješkom dok završava sladoled. Vidim u njegovom pogledu ideju o srećnom kraju, ali negdje duboko u mom biću Njegoš vaskrsava i podsjeća me da niko nije srećan i dovoljan.

Nismo se brukali jedan pred drugim, fino smo popričali, a ja sam mu se pristojno najavio kao gost u Havani jer se i ja sam borim sa tom idejom o “sreći za života”, pa me interesuje da li je kubansko Sunce blaže od ovog neumoljivog i okrutnog našeg”.