ŠOKANTNA HRVATSKA ANALIZA: Ovo je američki plan za Srbiju, šta se događalo i ŠTA ĆE BITI

Vilson je rekao da će SAD preuzeti kontrolu nad jugoistočnom Evropom, a fokus je vojna prisutnost. Znači li to da su u Sjedinjenim Državama sigurna da se Rusija, Kina, pa čak i Njemačka, povlače iz regiona, stoga nema ničega čega bi se trebali plašiti i da će ova regija biti pod punom američkom kontrolom? No, ta kontrola podrazumeva ozbiljne strateške vojne komponente.

Na hrvatskom portalu logicno.com, izašla je geopolitička analiza N. Babića u kojoj se razotkrivaju planovi SAD za Balkan:

„Nedavno su američki diplomati dali nekoliko izjava o Balkanu i saopštili kako se na velika vrata vraćaju u region. Usput, većina pozornosti je usmjerena na Srbiju. Prvo je ambasador Kajli Skot podsjetio na 4 milijarde dolara koje su Sjedinjene Države uložile u Srbiji i ponudeo pomoć Beogradu u daljnjem privlačenju stranih ulaganja.

Zatim je Atlantsko veće, američki tink tank zadužen za oblikovanje spoljne politike Sjedinjenih Država, predložio novu strategiju pod nazivom “Balkan Forward“. Ključne poruke uključuju trajnu američku vojnu misiju u jugoistočnoj Evropi, “istorijsko” približavanje Srbiji i “povratak ugleda Sjedinjenih Država kao “pouzdanog posrednika” u rešavanju međusobnih razmirica među zemljama u regionu. Izveštaj Hrvatsku i Sloveniju spominje kao svršen čin, jer su zemlje već deo EU i NATO pakta, kao i Crnu Goru i Albaniju koje su u Sjevernoatlantskom savezu i nisu u središtu pozornosti američkih stratega. Atlantsko veće sugeriše da je za vojni nadzor Balkana idealna baza Bondstil na Kosovu, a treba uložiti napore kako bi se rešio spor između Makedonije i Grčke zbog imena bivše jugoslavenske republike, što je nepotrebna prepreka za evroatlantske integracije Skopja.

Nažalost, kada je reč o spoljnoj politici Sjedinjenih Američkih Država i izjavama američkih zvaničnika, ne možemo primeniti da u njihov koncept sadrži razumevanje situacije ili da je primjenjiv u trenutnim okolnostima.

Naime, vrlo lako je primetiti veliki jaz između američke propagande, koja kao da gubi vezu s realnošću i bilo kakvom humanošću, te američkim aktivnostima na terenu. U svakoj zemlji posebno.

Što se tiče Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH, američka diplomatija je bezrezervno podržala rad i presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Iako presuda u odnosu na počinjene zločine vjerovatno nije upitna, Vašington je u pola rečenice kratkog saopštenja izjavio da je podržava, ne obazirući se nimalo na eskalaciju napetosti i sukoba koji na političkoj razini besne između Zagreba, Mostara, Sarajeva, Banja Luke i Beograda.

Zlokobna najava “kako Vašington mora povratiti ulogu pouzdanog posrednika” kao da najavljuje namjerno raspirivanje mržnje i napetosti, da bi se američki emisari na vrhuncu uzavrelih strasti mogli pojaviti kao “nositelji mira i stabilnosti na narode koji žive na ovim prostorima”.

Zapravo, čak i pre posljednje presude u Haagu je nemir među centrima političke moći balkanskih državica unio Dojče vele, koji je s dva intervjua, jedan s Bakirom Izetbegovićem, a drugi s Mladenom Ivanićem, bez obzira koliko se kasnije novinari Zorica Ilić i Bahri Cani pravdali da su ostali mediji deo izjave iz izvukli konteksta, pokrenuo lavinu polemika i izjava koje graniče s govorom mržnje.

Naravno, sve ovo stvara idealne uslove za dolazak “pouzdanog posrednika”, dok je za spora Hrvatske sa Slovenijom oko Savudrijske vale zadužen potpredsednik Evropske komisije Frans Timermans, koji će posetiti Zagreb i Ljubljanu u “posredovati u bilateralnom sporu oko arbitražne odluke o graničnom sporu”.

Dakle, na postoji nijedan segment spoljne politike u regiji o kojem narodi ovih prostora ne mogu odlučiti sami i svima je potreban nekakav posrednik, kao da smo zaista “balkanska plemena koja se guše u šljivovici i svinjetini“, kako nas gledaju još od vremena Austro-Ugarske monarhije.

Što se tiče Srbije, najočitiji primjer je bila nedavna izjava američkog ambasadora da su SAD uložile 4 milijarde dolara u Srbiju. Misli li Kajli Skot da bi mu Srbi trebali zahvaliti za to?

Zaista, “vrlo impresivna” ulaganja nakon uništavanja ekonomske infrastrukture zemlje. Ekonomski gubici Srbije, koja je opljačkana i lišena razvoja, samo od bombardiranja iznose oko 70 milijardi dolara, dok prema ukupnom izračunu iznose oko 200 milijardi dolara. To bi bila suma koju Vašington izravno duguje Srbiji.

Mogu se računati i drugi gubici, uključuju bombardiranje osiromašenim uranom. Neizravni gubici među populacijom, Srba i manjina, bez razlike, koji u području masovnih udara imaju najvišu razinu onkoloških bolesti u Evropi. Ove je gubitke nemoguće zbrojiti, jer je reč o ljudima koji su osuđeni na užasnu smrt od posljedica američkih bombardiranja.

Među njima su i kosovski Albanci, koji su neizmerno zahvalni NATO paktu, iako sa 7 milijardi dolara bruto domaćeg proizvoda, ili 3581 dolara po stanovniku, uz Moldaviju, imaju najniži standard u Evropi i što im je navodno “nezavisna” domovina predodređena da bude NATO poligon. 2014. se otkrilo da su Ujedinjeni nacije sakrili su od javnosti izveštaj koje otkriva da je 1999. NATO tokom bombardiranja na Kosovo bacio oko 10 tona osiromašenog urana, što je prenio kosovski portal Gazeta Ekspres, ali Atlantsko veće u Kosovu vidi pouzdanog saveznika i sigurno mjesto za vojnu kontrolu jugoistočne Evrope, posebice Zapadnog Balkana, pre svega kako bi nas zaštitili od “ruskog avanturizma”.

Američka propaganda je uspjela uveriti deo javnosti kako oni nisu odgovorni za izbijanje rata i da su se zalagali za cjelovitost bivše SFRJ, a ako to nije bilo moguće, onda barem za mirno rešenje i sporazumni razlaz po uzoru na Čehoslovačku.

No, pažljivijim praćenjem i istraživanjem ne tako davne povijesti nije teško zaključiti da je Vašington potaknuo rat u Jugoslaviji, da bi potom pokrenuo transformaciju balkanskog regiona u američkom interesu.

Dakle, SAD nisu uzrokovale štetu samo Srbima, koje su tokom rata u BiH javno označili za neprijatelje, nego i neograničenu štetu svim narodima i zemljama na ovim prostorima.

U smislu ulaganja, što je govorio američki ambasador u Beogradu? Gdje su te 4 milijarde dolara i koje su to tvrtke otvorene tim novcem? Zašto nema nikakvog rezultata? Što se poboljšalo? Na sva ova pitanja nema nikakvih odgovora, osim ako Kajli Skot u ulaganja nije ubrojio i novac za brojna nevladina udruženja, kupovinu i osnivanje medija io podmićivanje srpskih političara. Tada bi mogli govoriti o 4 milijarde dolara, možda i više.

Kada govori o ulaganjima, Kajli Skot iskrivljuje stvarnost. Ovdje “ulaganja” znače samo jednu stvar, a to su korištenje resursa i sirovina i jeftine radne snage, tako da celokupna dobit odlazi u SAD i ne ostaje ni u Srbiji, niti u drugim zemljama u kojima imamo slična ulaganja. Dakle, izjava ambasadora Scotta nije ništa drugo nego propaganda.

Sada se Vašington prebacuje na završnu fazu preoblikovanja balkanskog regiona. S tim u vezi, izjava izvršnog potpredsjednika Atlantskog veća Dejmona Vilsona za Glas Amerike 28. novembra (studenoga) je vrlo indikativna.

Vilson je rekao da će SAD preuzeti kontrolu nad jugoistočnom Evropom, a fokus je vojna prisutnost.

Znači li to da su u Sjedinjenim Državama sigurna da se Rusija, Kina, pa čak i Njemačka, povlače iz regiona, stoga nema ničega čega bi se trebali plašiti i da će ova regija biti pod punom američkom kontrolom? No, ta kontrola podrazumeva ozbiljne strateške vojne komponente.

Znakovito je da se u pozadini ovih izjava čuju glasovi albanskih lidera, Albanije i navodno nezavisnog Kosova, koji govore u ujedinjenju Albanije i Kosova, što bi značilo integraciju u jednu državnu tvorevinu. Iako to nije službeni stav ni Prištine ni Tirane, projekt Velike Albanije je u punom zamahu, a nedavnom smjenom vlasti u Makedoniji je dobio dodatni poticaj.

Dejmon Vilson je već spomenuo kako dolazi nova era i da Beograd mora biti spreman za “bolne odluke“, a SAD i Srbija se suočavaju s “istorijskim približavanjem”. U tom kontekstu,da se prepostaviti da “bolna odluka” znači puno priznanje Kosova od strane Srbije, čemu bi slijedila primena projekta ujedinjenja albanskih zemalja, stvarnog ili neformalnog, a za to treba pristanak vlasti u Beogradu. Sve će se to vrlo lako prikriti propagandnim frazama poput onih koje je nedavno dao američki ambasador u Beogradu.

Ali priča ne završava samo sa Srbijom, iako je zbog svog nejasnog stana prema Rusiji ova zemlja trenutno u fokusu američke administracije. Tu je i Bosna i Hercegovina, gdje će izmjene i dopune Izbornog zakona odrediti budućnost zemlje, Makedonija u kojoj treba konsolidovati vlast oktroiranu od strane američkog ambasadora u Skopju i emisara iz Evropske unije i brojni drugi problemi koji se trebaju “rešiti” na način da SAD budu jamac mira i stabilnosti u regionu.

To se može postići samo unošenjem podjela i izazivanjem sukoba među zemljama, ali i unutar samih naroda. Svaki narod je potrebno polarizirati na što više sukobljenih grupa i onda se pojaviti kao “pouzdan posrednik, koji će vojnom prisutnošću jamčiti da se sukobljene strane pridržavaju postignutih sporazuma”.”

(Srbin.info)