Sjećanje na terorizam: Kako je srušeno 11 mostarskih mostova

Od marta do augusta 1992. Mostar je doživio stravičan urbicid. Rušene su i spaljivane zgrade pozorišta, bolnice, biblioteke, džamije i samostani stari više od 500 godina.

Mostar je grad mostova. Njegovi mostovi su bili najljepši i među svim gradovima plijenili posebnom ljepotom.

U 1992. godini i razmaku od par mjeseci u Mostaru je srušeno jedanaest mostova, koje su gradili Mostarci bez obzira na vjeroispovijest.

Vjerovatno u svjetskoj historiji nije zabilježeno ovakvo divljaštvo.

Ko je rušio te mostove? Reći da ih je rušila samo srpska strana je netačno.

Mostarci su prepoznali i drugi zločin kada su vidjeli paljenje starog spomenika Kujundžiluka. Odmah nakon oslobađanja lijeve obale ovaj dio grada su zapalili pripadnici HV-a i Druge (tzv. rudarske) bojne HVO-a.

Iz vrha Republike Hrvatske, preciznije od HDZ-a upozoravaju ovih dana na terorističke prijetnje iz Bosne i Hercegovine.

Trebalo bi ih ovih dana upitati zašto su im, kao i JNA-u i Karadžićevim teroristima, smetali mostarski mostovi?

Ko su ljudi koji su rušili prelijepe mostarske mostove?

U svojoj knjizi „Izdaja i odbrana Hercegovine ‘91-‘95“ Mostarac dr. Suad Ćupina, trener karate reprezentacije BiH, je zapisao: „Mostar je neumoljivo razaran za veliku Srbiju i to od ljudi koji su u naš grad dolazili najčešće da odsluže zatvorsku kaznu u Šantićevoj“.

Istovremeno dr. Ćupina navodi dijelove iz intervjua Valentina Ćorića, koji je danas optužen kao član Prlićeve grupe, a koji je dao u listu „Samuraj“ u Zagrebu. Ćorić je priznao da je još od 1990. godine uključen u specijalne vojne i policijske zadatke: „Formirao sam diverzantsko – inžinjerijsku jedinicu u Čitluku, koja je brojala oko 100 ljudi inžinjeraca i diverzanata i kojoj sam bio zapovjednik. Bili smo smješteni u Kompasovom kampu u Međugorju. Namjena postrojbe je predviđala brze intervencije. Minirali smo sve mostove na Neretvi. Ja sam bio zadužen za inžinjeriju jer sam radio kao inžinjer u Čitlučkom rudniku, tako da sam imao minere koji su minirali sve ceste prema Čitluku, Ljubuškom i tako dalje.“

Drugi rušitelj mostova bio je Branko Simić, koji je živio na lijevoj obali Neretve u naselju Žitomislići, preko puta sela Paoča, gdje je živio Valentin Ćorić.

Rušenje mostova po Hercegovini je počelo još u aprilu 1992. godine. Tako je srušen Most u Stocu preko Radimlje 12. aprila. Betonski most u Begovom Hanu kod Jablanice, na magistralnom putu Sarajevo – Mostar srušen je isti dan. Most u Žitomisliću srušen je 19. aprila, kada je i drugi put minirana pruga na relaciji Konjic – Jablanica. Most Begov Han je srušen maja 1992. i za ovaj teroristički čin postoje svjedoci da je to uradila Kažnjenička bojna Tute Naletilića.

Onda su počela teroristička rušenja prelijepih gradskih mostova Mostara. Most u Vojnom u Potocima, sjevernom predgrađu Mostara, koji je sagrađen u vrijeme Austrougarske, srušen je 20. maja 1992. godine.

Lučki most ili Most Mujage Komadine, izgrađen 1913. godine kao prvi most napravljen u Bosni i Hercegovini od betona, srušen je 20. maja 1992. godine. U Ratnom biltenu SAO Hercegovine objavljeno je da su Lučki most srušile braća Ćupina. „To što su optužili mene i brata, za mene je značilo da je Lučki most srušila zajednička srpska i hrvatska strategija“, navodi dr. Suad Ćupina u svojoj knjizi „Izdaja i odbrana Hercegovine“. Istog dana, 20. maja srušena su tri mosta. I ovaj stravični terorizam će se nastaviti.

Most Bijela na sjevernom ulazu u Mostar, na rukavcu jezera Salakovac, sagrađen 1961. srušen je u maju 1992. Srušila ga je Kažnjenička bojna.

Betonski Titov most ili Most Musala, koji se nalazi u centru grada, srušen je 29. na 30. maj.

Carinski most je srušen 11. juna. Kao svjedok rušenja Carinskog mosta se navodi Rinald Kovačević, koji je vidio kada je Žiko Savić iz Bačevića stavljao eksploziv. Prisutan je bio i Vojislav Babić. Eksploziv je stavljen sa donje strane mosta i srušen daljinskim sistemom. Isti dan srušen je Željeznički ili Sutina most, koji se nalazio između Raštana i Sutine. Most Hasana Brkića ili Most na Čekreku, izgrađen je 1980. i srušen je 11. juna 1992.godine.Željeznički most u industrijskom dijelu Bačevića srušen je 11. juna. Tri prelijepa mosta su, dakle, srušena isti dan u ovim stravičnim terorističkim aktima. Već sutradan, 12. juna srušen je Avijatičarski most ili Vojni most u Rodoču.

Konačno, 9. novembra 1993. artiljerija HVO-a srušila je svjetski poznato zdanje Stari most u Mostaru. Dok su ostali mostovi srušeni podmetanjem eksploziva, Stari most je srušen stalnim granatiranjem. Prvi su ga počeli rušiti četnici pod komandom generala JNA Perišića, a onda ga je konačno srušila artiljerija HVO-a. U tim trenucima na njemu se nalazila zastava UNESCO-a.

Zanimljiv je razgovor koji se vodi u kabinetu Franje Tuđmana 10. novembra 1993. godine, dan nakon rušenja Starog. Prisutni su Mate Boban, Mate Granić, Jadranko Prlić i izvjesniJukić. Razgovor je uglavnom ulagivački. Tuđman pita:

„Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio“.

Mate Boban kaže: „Bile su strašne kiše. Toliko pucan prije, tako da je sam pao“.

Tuđman zatim pita. „Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist“?

„Nama“, kaže Boban, a Jukić dodaje šta treba reći za javnost: „Ja sam mišljenja da idemo na obrušavanje. Dakle, mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo. Optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini“…

Kome je trebalo ovoliko uništavanje mostova u Mostaru i Bosni i Hercegovini? Na rijekama Savi, Vrbasu i Bosni srušeno je 17 mostova. Sa još 15 mostova u Hercegovini to su 32 mosta.

Tuđman i Milošević su dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine do u tančine. Samo dva dana nakon rušenja posljednjeg mostarskog mosta, 14. juna 1992. krenula je ofanziva HVO-a na lijevu mostarsku obalu Neretve.

Po nekim srpskim izvorima mostovi su rušeni od obje strane kako bi se povlačenje srpskih jedinica obavilo u miru. Trebalo je stati na granice banovina, a one su prolazile preko Podveležja. Nakon dogovora Karadžića i Bobana u austrijskom Gracu, hrvatska strana jer izdala saopćenje u kojem stoji da je hrvatska teritorija „područje određeno 1939. godine, to jeste granica Hrvatske banovine“. U jednom snimljenom razgovoru između Mome Mandića i Brune Stojića, starih saradnika u MUP-u RBiH, dolazi do prasprave: Granica na Neretvi ili na banovini: „Samo je Banovina iz ‘39. Hrvatima dala prirodne granice. Samo te granice mi hoćemo“, kaže Stojić, inače HDZ-ov funkcioner.

Srbi su popustili i nakon rušenja mostova počelo je njihovo povlačenje na banovinske granice. Mostovi su rušeni preciznim dogovorima. Ko nije znao za te dogovore, rizikovao je da pogine.

U onom istom razgovoru sa Stojićem, Mandić predlaže: „Što ne sjednete i ne dogovorite se: Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, a Muslimane niz Neretvu“.

Ovaj terorizam je u više procesa presuđen na Tribunalu u Hagu. To je bila politika rukovodstva HDZ-a i onog u Zagrebu i onog u Grudama. Danas taj isti HDZ demonizira Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu i optužuje ih kao teroriste i prijetnje miru.