Mišo Marić: Ne smijemo više dopustiti da ginemo za njih.

Mišo Marić, pjesnik, novinar i dugogodišnji prvi čovjek “Mostarskih kiša”, prisjetio se u razgovoru za BHRT referendumskih dana. Istakao je da je podržavao nezavisnost, ali da se bojao onoga što će uslijediti.
Mišo Marić, koji sada živi u Velikoj Britaniji, kazao je da je u situaciji kakva je bila tada prihvatio rješenje samostalne Bosne i Hercegovine.

“Doživio sam teško sve to skupa. Ne sam čin osamostaljenja Bosne i Hercegovine, suvereniteta, nego me bilo strah pratećih događanja. Posebno sam osjećao strah na tom trusnom području Hercegovine, Mostara, kome je nesreća bila što je imao i susedstvo i susjedstvo tako blizu, baš kao i BiH, i onda je doživio sudbinu Bosne i Hercegovine”, rekao je Marić.

U doba referenduma Mišo Marić bio je šef dopisništva Radio televizije Sarajevo u Mostaru, ali i svjedok svega što se dešavalo u Hercegovini, gdje su, na malom prostoru operirale razne vojske, razne naoružane grupe. Sjeća se da je u proljeće 1992. godine Mostar prvo mirisao na behar, a poslije na “behar i na barut i na nečovještvo”.

“Negdje tih dana pošaljem ekipu u Stolac. Sa mladom novinarkom Amelom, sjajno dijete bilo. I oni se vraćaju, ali vraćaju se bez kamere. Pitam ih: ‘Gdje kamera?’ Oni govore: ‘Neka je vojska naišla i uzela nam kameru.’ Uđe mi Amela sama poslije u kancelariju, plače i kaže da je to bila hrvatska vojska. Drugovao sam sa šefom policije u Metkoviću i zamolio ga da ispita gdje nam je kamera i da je vrati. On mi je rekao da je situacija takva da ništa ne može obećati, ali će pokušati. Nakon tri dana dolazi, donio mi neke ribe, jegulje, donio mi i kameru pa kaže: ‘To je dio postrojbe hrvatske vojske iz Makarske koja je naišla, uzela kameru, a ja je evo vraćam'”, prisjetio se prvih novinarskih susreta sa “vojskama” Mišo Marić.

Sjeća se da je na obje strane Mostara bilo fašizma, a između svih tih vojski da je bilo i čestitih, sjajnih momaka, “dostojnih potomaka onih sa partizanskog spomenika”.

“Žao mu je što oni 1992. godine nisu bili većina, što oni nisu bili najbrojniji. Jer iskustveno znam da kad Bosni i Hercegovini zaprijeti fašizam, onda je izlaz partizanština, kojoj su nažalost prikačili komunjarstvo. A mojih četiri ujaka bili partizani, a niko nije bio član KP. Sada je sve to nakaradno postavljeno i zato nam je sada tako kako jeste”, govori za BHRT Mišo Marić.

U dalekoj Velikoj Britaniji, Mišo Marić strahuje nad sudbinom Bosne i Hercegovine, strahuje da neke lude glave možda opet pomišljaju poslati narod u rat.

“Meni samo u glavi, kako to ti ljudi neće da shvate, da Bosna i Hercegovina, jedinstvena BiH, može i mora opstati kao država njenih građana. Ona ne može opstati kao država njenih dijaceza, patrijaršija, džemata, to ne može. Niti njenih nacija. Oni se ne moraju voljeti, ali se moraju uvažavati, moraju se tolerirati. Ovaj svijet opstaje na toleranciji”, iznosi recept za BiH Mišo Marić.

Dodao je da mi nemamo drugog izbora nego živjeti zajedno i čuvati komad rodne zemlje, graditi ga, a ne ginuti za njih.

“Ne smijemo više dopustiti da ginemo za njih”, poručuje u razgovoru za BHRT Mostarac, Bosanac, Hercegovac, čovjek, Mišo Marić.